Došlo je vrijeme i za to... Za jednu tipičnu žensku temu, ili barem tako muškarci vole misliti.  U zadnje vrijeme, moram priznati da dosta razmišljam o tome. Bilo to zbog mojeg očiglednog viška vremena, ili zbog samog utjecaja okoline, činjenica je činjenica.

Ljubav... Što reći o tome? Najdivniji osjećaj koji nam je evolucija pružila? Sigurno. Kao što znamo, postoje razni „tipovi“ ljubavi. Od one prve, majčinske, preko više nego potrebne prijateljske, do one vjerojatno najslađe ljubavi (za koju očito nemam naziv, al zna se na kaj mislim, ne...? )... Svaka od tih ljubavi veže za sebe još milijun raznih ostalih osjećaja bez kojih ne možemo živjeti. Od prvog dana majčinska ljubav nam pruža osjećaj sigurnosti, privrženosti i pripadnosti. To se nastavlja i kod prijateljske ljubavi. Prijatelji su jedna od rijetkih stvari bez kojih zaista ne bih mogla živjeti. Prijatelji su sve na svijetu. Mnogi bi stavili ljubav na prvo mjesto, pa poslije toga prijatelje. Pogledamo li na to malo bolje, što su prijatelji nego ljubav...? Da, zna se na koju se ljubav misli. No, dajmo jedan primjer... Recimo da si s nekime u vezi, i super ti je, kao u bajci i toliko vremena provodiš sa svojim dragim da si zanemarila svoje prijatelje. I nažalost ih s vremenom izgubiš, al to ni ne primjetiš, jer u tom trenutku, dok živiš na sedmom nebu sa svojim dragim, nisu ti potrebni. I dođe jedan dan, kada se napokon spustiš na zemlju, više tvoja veza ne funkcionira, ostaneš bez svog Mr Perfecta, a uz sebe nemaš prijatelja... Pale sam na svijetu? I ja mislim. Počneš lupat glavom u zid. Staviš prst na čelo, gledaš u nebo i pitaš se „Zašto baš ja?“. Da, nisi marila za ono što ti je najpotrebnije u životu. Nismo bez razloga stvoreni kao socijalna bića. Nismo stvoreni samo za jednu osobu. Budimo realni, živjeti na sedmom nebu zaista je predivno, ali i sebično. U tom trenutku misliš samo na sebe. Što je s onima kojima si ti potrebna? Onima kojim je potreban tvoj savjet? Onima kojima je bitno samo da ih saslušaš, da znaju da te zanima što se u njihovim životima događa, jer te ipak vole? Nemaš pojma. U tom trenutku, u tom svojem malom svijetu, nemaš pojma. Zaključak: Da. Prijatelji jesu nešto najvrijednije u našem životu i trebamo ih čuvati kao zjenicu oka svoga, jer pravi prijatelj će biti uz tebe bezuvjetno kada ti je to najpotrebnije.

Ko prsti jedne ruke, prijatelju ti poznaš me
Ko da se znamo oduvijek ti lako čitaš me
Ko prsti jedne ruke prijateljice -  vjeruj mi
Makar ne kažem to često, hvala na potpori.

 
Ko prsti jedne ruke, prijatelju ti poznaš me
Ko da se znamo oduvijek ti lako čitaš me
Ko prsti jedne ruke prijateljice - vjeruj mi
Makar ne čuješ to često, hvala na ljubavi.

 
I eto... Došli smo i do zadnje „lekcije“... :D Vjerojatno je najsloženija, najteža za objasnit i shvatit. Ona najslađa ljubav... Heh, da... Najslađa, najljepša, najtužnija, najstrastvenija, najemocionalnija, najneočekivanija, u svakom pogledu naj. No uz tu ljubav javlja se jedan drugi još posebniji osjećaj – zaljubljenost. Ako si sretno zaljubljen, nema ljepšeg osjećaja od toga. Koljena klecaju, žmarci u trbuhu, po mislima samo on. Pogled na svijet je znatno drugačiji. Hormoni luduju. Ipak su oni jedan veliki razlog zašto se tako osjećamo i reagiramo na tu savršeno emociju. Jer, kad se zaljubimo to nije zato što to hoćemo, to se jednostavno dogodi. Di bi nam kraj bio kad bi se mogli zaljubiti i odljubiti kada god to poželimo? Sad malo pogled na znanstvena istraživanja. Jedna osoba osjeti privlačnost prema drugj tek kada joj ta osoba da nekakav „znak“, bilo to vizualnom metodom ili nazalnom... Koliko sam upoznata s time, svaka osoba ima određeni miris (Ne, to nema veze sa parfemom koji koristi ili šamponom kojim se pere... ). Tu se radi o molekulama zvanima feromoni, koje luče spolni hormoni te služe za razmjenu informacija o seksualnoj kompatibilnosti (ah, kako sam pametna... ). Što sad s time? Dakle, kad nam nečiji feromoni dopru to mozga tada shvaćamo, tj. mozak dobiva informaciju da nam je ta osoba seksualno privlačna. Kad nam se netko svidi, mozak počinje proizvoditi hormone ugode, čija je aktivnost jača što nam je dotični bliže. Jedan od bitnih hormona smanjuje apetit i potrebu za snom. Da, tad se javlja ono vrijeme kad ne možemo spavati noćima, a kamoli jesti zbog NJEGA. :D Ubrzo nakon toga, počinjemo shvaćati da nam u prisutsvu dotičnoga vrlo ugodno, a u njegovom odsutstvu počinjemo osjećati duševnu bol (koliko god to patetično zvučalo...). Kod muškaraca se pritom uzburka već općepoznati testosteron, a uz njega i adrenalin što ih tjera da ustraju u udvaranju i „uništavanju“ eventualnih suparnika (je je). Kod cura se događa vrlo slična biokemijska reakcija, samo što prevladava hormon estrogen, i nemaju baš nekakve nasilne porive. Sve u svemu, dosta filozofiranja. Poanta ovoga je bila da objasnim onu činjenicu „neočekivane“ ljubavi/zaljubljenosti. Već dva dana smišljam kako bi opisala taj osjećaj, tu neodoljivu ljubav, al sve si mislim kako ustvari ne postoje riječi. Ljubav je nešto što nas ljudska bića ispunjuje u potpunosti. I to ne samo naše seksulne porive, već i nekakve osnovne potrebe. Ponekad ti treba samo netko da te zagrli, da bude uz tebe, da ti da mali slatki poljubac koji ćeš pamtiti do kraja svog života. Znate onu, djela znače više od riječi? Istina, lijepo je čuti da ti netko kaže „Volim te“, ali zar nije ponekad samo zagrljaj dovoljan? I više nego dovoljan. Pa čak niti zagrljaj, pogled suosjećaja je itekako značajan. To je čar ljubavi. Ne mora ti netko skidati zvijezde sa ne bi da bi ti dokazao da te voli. I sve što ovdje piše, iako je pisano kao da se obraćam ženskim osobama, namjenjeno je za muški, ženski i srednji rod, ali to je čisto zbog nekakve piščeve slobode izražavanja. Ovaj put ne budem pričala o nesretnoj zaljubljenosti, ljubavi i svim tim emo stvarima (vjerovali ili ne?!). Vrijeme je pozitivu.

Zaključak ovoga prati jedna rečenica koju pamtim još od svoje osnovne škole; „Ljubav je najuzvišeniji ljudski osjećaj“.

Dosta laprdanja, al bilo je i vrijeme da netko nekaj napiše na ovom praznom blogu. I eto opet sam ja...

Pozdrav ljudi, do nečije nove inspiracije.

Postoji jedna „stvar“ na ovom svijetu bez koje jednostavno ne bi mogla živjeti. Muzika. Moglo bi se reći da dolazim iz jedne vrlo muzikalne obitelji. Starci su godinama pjevali u jednom od najboljih zborova u RH. Tamo se upoznali i društvo s kojim se druže su baš sa tog istog zbora. To društvo je fenomenalno. Zabave su uvijek uz gitaru i pjesmu. Od kad sam se rodila uvijek idem s njima kad je neki „tulum“. Možda su oni i razlog zbog kojeg toliko volim muziku. Pričali su mi da kad bi ko mala počela tuliti, tada najdražu mi Malatinku (u originalu „Dalmatinka“ od Severine), stara bi se primala za glavu govoreći:“Ne mogu vjerovat da toliko tuli, a mi svi dobro pjevamo“, na što joj je moj dragi tata uvijek odgovarao:“Niš se ti ne brini... Pa nemre čim se rodi bit operna pjevačica! Treba vremena da se sluh razvije“... I eto, navodno se ispostavilo da je tata bio u pravu. No nećemo sve zahvale pokloniti prirodi. Zaslužna je i tu završena osnovna glazbena škola. Moram priznat da sam mrzila ići u glazbenu i da su me starci tjerali. Zbog nje sam i mrzila gitaru svirat. Međutim, na kraju svega zahvalna sam starcima kaj su me tjerali i sretna sam što znam svirati gitaru, što znam osnove glazbe i što znam pjevati. Zašto cijela ova priča? Pa... u biti sam htjela pokazati da je muzika stvarno obilježila moj dosadašnji život i vjerujem da će do kraja biti nešto najdraže na svijetu. Kažu „tko pjeva, zlo ne misli“, po tome bi bila dobra ko kruh jer pjevam od trenutka kad se ujutro probudim, pjevam dok ne sklopim oči, pjevam dok spavam. (govorim o pjevanju u sebi, da ne bi bilo... )

Što se tiče vrste muzike koju slušam, smatram da je to već općepoznata stvar.  Najdraži mi je rock, definitivno. Bio stari, novi, domaći, strani, sveeee... No ne ograničavam se time. Istina da bi lagala kad bi rekla da slušam sve. Al gotovo sve je prilično blizu. Ono što zaista ne mogu slušat su cajke, techno, dance, house i thompson. Što se tiče techna, dancea i housea to ne mogu podnjet iz razloga što smatram da ta muzika jednostavno nema dušu. Volim onu muziku uz koju se mogu, opustit, zabavit, iskakat, možda čak i isplakat (NISAM EMO!!!) i naravno pjevat. Techno je recimo muzika uz koju ne bi ni plesat mogla. Brijem da meni ni droga ne bi pomogla da to slušam. Glava me boli čim čujem dva takta ili čega god te muzike. Dance i house, gotovo isto sranje. To je onak jednostavno glupa muzika. Nedorečena. Prazna. Uz to se može plesat, al pošto mi plesanje nije srcu drago, dakle i to otpada. Cajke... Prvo: Bez uvrede bilo kome, al ljudi kaj to slušaju smatram da nije baš nešto posebno inteligentni. Sad se postavlja pitanje kakve veze ima inteligencija s muzikom.... Pa nikakve, iskreno, al ljudi koje ja poznam a slušaju cajke nisu baš previše bistri, tak da sam tako došla do tog zaključka. Drugo: Meni je bitno da pjesma ima nekakve riječi kaj te onak... recimo dirnu... il da bar imaju neku poruku, a cajke imaju sve samo ne to. Mislim, kad čujem neku cajku, stvarno se zgražam... To sve zajedno ima 3 riječi koje se ponavljaju uz one neodoljive vibratore u glasovima pevaljki i pevača... uglavnom, KATAFAKINGSTROFIČNO!!!! A Thompson... Eh... Thompson... Prva stvar koju ne volim je ta pretjerana domoljubnost. Mislim, ne razumijem. Kaj onaj netko tko si žile reže na Thompsonove stihove i plače na nekaj takvo odmah je veća hrvatina? Pa znate onaj... kakva je razlika između hrvata i hrvatine??...............Ista ko i između seljaka i seljačine...  I još jedna stvar kaj se njega tiče. Ja ne znam kaj on pokušava pokazat time, ali pjeva ko da je na wcu i nemre se posrat. A kaj je najgore, čovjek fakat zna i normalno pjevat, i to čak neloše...

Uglavnom, sve u svemu... Ne želim nikoga osuđivati u vezi toga kaj sluša. Svatko sluša ono kaj njemu paše. I za razliku od mnogih mogu prihvatit da netko sluša doslovno sve. Ne shvaćam zašto ne bi netko mogao slušati i npr. metal i cajke. Bože moj, to je vlastiti izbor pojedinca. I još jedna važna sitnica kaj se tiče muzike kakva treba bit da bi ju ja mogla slušat. Određena pjesma se mora moći i odsvirati i biti odsvirana na određenom instrumentu. Jebeš techno & co. To je sve zmiksano u studiju i baš zbog toga ta glazba nema dušu i ne volim je. I tužna je činjenica da u Hrvatskoj ima toliko ljudi koji dobro, ma i više nego dobro pjevaju, a tako malo dobrih proslavljenih pjevača. Doduše, sve je bolja i bolja naša glazbena scena, sve više i više mladih i talentiranih pjevača i bendova dolazi i nadam se da će se tako i nastavit. No uvijek se nađu biseri, koje iz principa ne želim navest, al mislim da će se skužit na koje mislim kad kažem da im je više krajnje vrijeme da puste mikrofone puno boljim pjevačima nego što su oni i da odu u mirovinu. Njihove pjesme će zauvijek ostati s nama, a dotične puno bolje zvuče kad ih netko drugi otpjeva, a ne oni sami.

I za kraj jedna pjesma... 

Slušaj ovu etidu
Sa izlizane matrice života mog
Akvarel klasike
Nevešto uramljen urbanim zakonom

Ne tražim skupog producenta
Da od mene stvori genijalnog dirigenta
Krojača sudbine
Lucidne uloge uvek odbijem

U ovom orkestru limenih truba
Do korozije promuklih i pospanih
Ja samo želim da sam stidljiva tuba
Koja ponekad progovori
A to je sad, o muči me glad
Za megafonom jakim 200 hiljada vati
Nek stanu vozovi, nek puknu prozori
Dosta sam ćutao, bre
Nek popuca sve
Ja hoću da govorim

Dvogled za svet,
Preko ramena let pogledu se oteo
A tamo detinjstvo, da li jesmo il nismo
Generacija za preokret
Crnih barjaka marš putem promena
Baš negde ispred cilja zastao
Pominju zapadna vrata
Pre bi raku žirafa poklonila svoj divlji cvet.

Ma dajte mikrofon, pa nek popuca sve
Ja bar ne brinem ni zbog kakve etike
Da ćutim ko zid dok me nagriza stid
Ja sam lajavi pas, meni se jebe za vas
Ja hoću da govorim!

Pis aut...

T...

Znate ono kad nekaj tolko volite da vjerujete u to isto kolko se god puta razočarali? E, pa.. Ja znam..

Dinamo mi je strast od malih nogu. Ono, ko klinka sam po zapadu sa starim skakutala okolo u prevelkom dresu.. Sjećam se.. Čak i tad mi je odlazak na utakmicu Dinama bio nešto posebno.. Nešto čemu sam se veselila cijeli tjedan. Dođe dan tekme, tata me budi ujutro i znam da me taj dan čeka nekaj posebno.. Stavim na sebe ranije spomenuti dres i izađem iz stana. Mama stoji na balkonu i mrkog pogleda kaže starom da pazi na mene. Dobro, to i danas radi.

Sam kaj više to ne govori starom, neg meni. I da, više ne trčkaram po zapadu u prevelkom dresu.. Neg sam na sjeveru među svim onim „huliganima“. A stara misli da njezina mala curica nema kaj tam radit. Da bi trebala, ko sve normalne curice mojih godina, bit u nekom fensi šmensi bircu. Da zicer. Nema tog birca koji bi mogel zamijenit tribinu. Osjećaj koji me hvata svaki put kad se penjem na to ruglo od stadiona. Ruglo koje mi je, tijekom godina, postalo drugi dom. Ruglo koje ne bi mijenjala za niš na svijetu.

Odbrojavanje minuta do početka utakmice.. Bodrenje kluba kojeg volim više od svega na svijetu. Kak da to zamijenim nekim bircom prepunim treba u minicama..? Nema teoretske. Nedjeljnje buđenje bez glasa.. Ma kolko god dugo ne pričala nakon tekme.. Nema šanse da ne bum otišla.. Još jednom bit barem mali sudonik Dinamove pobjede.

Zaboravljam razlog zbog kojeg sam počela pisat ovaj post. Tekma protiv HSV-a, među ostalim. Čitam po novinama, internetu i ostalim medijima, svi odjednom pljuju po Dinamu. A kad se sjetim kak je bilo poslije Ajaxa.. Nitko nije prestajal hvalit Dinamo, svi su bili BBB, svi su bili velike navijačine. A di ste sad? Sad kad Dinamo gubi, sad kad treba doć navijat protiv Slaven Belupa ili Međimurja, na poluprazan stadion, po hladnoći i kiši? Više niste boysi, ha? Više Dinamo nije vaš klub?

Ne kažem da se ja ne razočaram, daleko od toga. Kažem i ja da su retardirani, kajaznam.. Al nikad ne prestajem voljet Dinamo, taj Dinamo koji me tolko puta razočarao.. Ali puno više puta razveselio. Uz Dinamo sam plakala.. Kako od sreće, tako od tuge..

Nitko se ne potrudi sjetit kak je bilo kad je Dinamo znao nakantat Hajduk s par golova razlike.. Nitko se ne sjeti prejebenog navijanja i koreografije o kojima se pričalo danima poslije takme.. Sve to nestane nakon prvog poraza.. I nakon prve baklje bačene u teren. Odma Dinamo niš ne valja, odma su svi navijači huligani koje treba strpat u zatvore.

Dakle.. Dubokoumni zaključak za kraj.. Dinamo je moja prva ljubav.. Kakav, takav, moj je i volim ga više od svega.. 

Puff.. FabiČ

Posebna smo nacija, volimo si često tepati. Za sve smo nevjerojatno talentirani, rađamo najbolje sportaše na svijetu, imamo IQ prosjek oko 150, najbolje pjevamo, najduhovitiji smo, vjerojatno smo i u krevetu nenadmašni. Nažalost, naše nevjerojatne vrline nikako da se očituju pri usporedbi s drugim zemljama, no priznajem, u jednom smo nenadmašni...

Toliko pameti u jednoj zemlji, a tako malo visoko obrazovanih, tako malo Nobelovaca, tako malo svjetski priznatih znanstvenika, tako malo izuma i tehnološkog napretka. Tako sposobni, a tako male plaće i tako veliko nezadovoljstvo gospodarskom situacijom u državi. Da naravno, krivi su oni koji sve to vode, mi koji smo ispod bi to sve odradili puno bolje. Tako lijepog glasa, a opet, tako malo uspjeha na međunarodnoj sceni. Tako lijepog stasa, a tako malo uspjeha u inozemstvu. Tako duhoviti, a s tako bijednim humorističnim serijama. Tako daroviti za glumu, a opet...

No, u potrazi za svojom posebnošću, uspjeli smo pronaći nešto u čemu smo zaista nenadmašni na cijelom globusu - pljuvanju po svome. Političari su stara meta svugdje, ali Hrvati su to doveli na nove visine. Ali daleko od toga da su Sanader i Milanović jedina tema, pljuvanje je primjenjeno na sve strane u životu. Pljuvati se može po televizijskom programu, po pjevačima, po sportašima, po gospodarstvenicima, po tvrtkama, po svom poslu, po susjedu, jedni po drugima. Splićani po Zagrepčanima, Zagrepčani po Splićanima. Kao da nismo svi zajedno Hrvati, i kao da nam zajednički interes nije - Hrvatska.

Jedna posebna kategorija, na koju smo izrazito ponosni, u kojoj nam nitko nije ni blizu, jest pljuvanje po uspješnima i talentiranima. Na stranu ostale društvene grane, sport je najbolji primjer u kojima Hrvati znaju puno više od onih koji se tim sportom bave i koji u tom sportu ostvaraju uspjeh (fuj-fuj).

Na nezadovoljstvo svatko ima pravo, kao i na opravdanu i konstruktivnu kritiku. No, hrvatsko blaćenje ljudi samo zato jer im se svako mišljenje ne podudara je za nas najnormalnije. Ne vrijede ti nikakvi rezultati, karizma, uspjesi i prošlost ako u jednom trenutku razmišljaš drugačije od mene. Ja sam u pravu, ti si u krivu, taman ja bila obična nogometna navijačica, a ti osvajač niza trofeja kao igrač i kao trener.

Mnogi se možda neće složiti sa mnom, međutim, to je moj pogled na trenutno stanje u našoj prejebenoj državi...
Prije jedno godinu i pol je slično mišljenje izašlo na internetskim stranicama... Bila sam oduševljena tim razmišljanjem i spremila sam si taj "članak", međutim, kako sam mjenjala komp, tako mi se i izbrisao onaj članak, pa sam pokušala izrazit svoje mišljenje shodno onome... Nisam sigurna jesam li uspjela, al recimo da je to to...
A ono što me veseli je činjenica da ja ipak imam jednu intelektualnu stranu...

I da... Htjela bih samo još nadodati da je ovaj sastavak ili štogod da već je, plod moje ljutnje na profesoricu iz hrvatskog, hvala...
DAJMO DA PIŠU!


Pis pipl...

T...

Tena srećo, kak se to razgovaraš sa mnom?? 
(edit: ovim putem se ispričavam Teni.. Tena, oprosti što si stoka )

daklem, da krenem od početka..
budimpešta.. o da, budimpešta.. brings back memories, kad smo kod toga..

budimpešta.. ah..
(kopirajt mojem najdražem breberu.. brexiću, sorry kaj te nisam pitala za dopuštenje :D oprostite što je slika lagano nakoso, al alkohol zna tak djelovat na ljude..)

idemo dalje..

 
meet anonimus.. inače, tog lika treba uhvatit za ovo pisalo.. i onda ko fol imaš sreće u školi.. zanimljivo, jer, zadnji put kad sam ga uhvatila za to sranjce (bez perverznih primisli, molila bih), završila sam na popravnom iz matiše

moving on..


budimpešta by night, kopirajt mom jebozovnom mobitelu i mirnoj ručici.. haha

da ne duljim.. jebeno je bilo.. vraćam se iduće godine.. al ovaj put ne idem bez CSI-ja.. jel tak curke??

ugljafnom.. pozzdrafček..

fabiČ